Resident Evil: Revelations

0
297

Zašto je Capcom odlučio da novi izlet u Resident Evil Revelations pod-svet svoje zlatne koke zahteva izdavanje u epizodama, verovatno ni njima samima nije jasno. Da li je to doprinelo dužini igre? Ne, čak bi se moglo reći da je odmoglo, jer je poslednja epizoda prekratka. Da li su zaradili više para? Sumnjam. Da li je tim koji je radio igru imao više vremena? Ne, epizode su izlazile jednom nedeljno, dakle, bile su gotovo unapred. Zašto? Pitajte nekog iz Capcoma kada ih sretnete.

Revelations, u svom drugom izdanju, se i dalje trudi da bude neka vrsta spone između starog i novog Resident Evila. Uglavnom sporija borba sa većim naglaskom na atmosferi bila je lep odmak od akcijom nabijenog RE5 i apsolutnog ludila RE6, dok je pričom potpuno nevezana za ostatak „sage“, u kojoj ionako više nikom nije jasno šta se događa. Ono što je sigurno je da nema zombija, ali ako ste ljubitelj stare škole, verovatno ste već uveliko odigrali RE HD Remake (odnosno remake remake, za one koji su to već odradili na Gamecube konzoli ili, ne daj bože, na emulatoru iste) i tako zadovoljili klasične porive. Revelations je ipak nešto modernije, ali ne i previše originalno.

Ispraćen je co-op trend koji RE igre na konzolama imaju u nekoliko poslednjih iteracija, i to je dobro. Ono što nije dobro je kako je to rešeno. U oba scenarija (Jill i Barry) pratioci (Moira i Natalia) imaju neke dodatne sposobnosti ili moći koje najbolje funkcionišu kada se upare. Istovremeno, to nije dovoljno zabavno rešenje za split-screen, jer jedan od igrača će ostati pomalo zakinut za akciju (Moira svetli neprijateljima u oči dok ne postanu ranjiviji, à la Alan Wake, a Natalia vidi neprijatelje kroz zidove à la The Last of Us). Ipak, u društvu je uvek zabavnije, stoga palac gore za split-screen co-op.

Revelations je, kao spin-off, bio dosta slobodan kada je dizajn neprijatelja u pitanju, i to mu je i ovog puta jedna od prednosti. Budući da tematski ne moraju biti ograničeni praktično ni na šta, dizajneri si daju na volju da stvore grozomorna stvorenja, koja na momente podsećaju na Dead Space kreature. S druge strane, borba koja se prečesto zasniva na jasno određenim „slabim tačkama“ opet se može svrstati pod „već odavno viđeno“.

Sindrom „već viđenog“ prisutan je kroz celu igru. Ponekad, Revelations se šali sa samim sobom, odnosno RE serijalom, uglavnom parafrazirajući neke stare „šale“ uz značajno namigivanje igraču. I to nije loše, ali nije ni dobro kada su takve situacije najbolji deo scenarija. Ako Revelations namerava da i dalje bude taj otklon od glavnog AAA serijala i spin-off koji želi da privuče i ljubitelje starijih naslova, onda će morati da poradi na tome na neki drugi način, a ne samo „sećaš li se ovoga, baš je šala hehe“ fazonima.

Valjalo bi pomenuti i Raid mod igre, koji je bio prisutan i u originalu gde je predstavljao snažnu podršku glavnoj kampanji. To su i dalje čisto pucački raspoložene misije, ali vrlo zabavne ako ste bili ljubitelj ranijih Mercenary modova (i dalje se sećam Hunka iz RE 2 kojeg nikad nisam završio). Ovde je nažalost taj deo igre u senci silnih mikrotransakcija koje vam igra potura i zbog toga nije tako dobar kao u prethodnoj verziji.

Konačna reč je da je ovo i dalje solidan RE naslov i, ako ste ljubitelj serijala, želećete da ga odigrate. Ono što ova igra nije jeste originalan naslov, pa čak ni horor naslov. Dosta toga se pozajmljuje iz boljih i starijih igara i ne rizikuje se ni na kom polju, tako da sve skupa deluje prilično umorno. Šteta, jer Revelations je delovao kao mogućnost da se radi na originalnijem sadržaju i udahne malo novog života u sada već prilično izduvan balon legendarne igre.

Za potrebe teksta igru je ustupio

cl-logo

Comments are closed.