Tokom godina, Kuća ideja je nalazila inventivne načine da nam prikaže ili nagovesti velike, trusne događaje koji će temeljno izobličiti lice MCU-a. Ponekad bi ih smeštali u sam film, nekad bi samo zagolicali maštu kriptičnim post-credit scenama, ali – ko bi pomislio da će vrata Faze 4 Marvelovog filmskog univerzuma razvaliti Lokijeva čizma, i to u seriji koja se bavi njegovim dogodovštinama?
Serija nas podseća na dešavanja iz Avengers: Endgame, koji nas je prethodno, uz značajne izmene, podsetio na dešavanja iz prvog filma o Osvetnicima. Kao što znamo, iako je bio na putu ka nordijskoj bajbokani, Loki je spletom okolnosti utekao pošto mu je u ruke dospeo moćni Teserakt, u kom je bio skriven jedan od Kamena beskraja. Ali beg ga nije odveo na mnogo bolje mesto: u prvoj sceni smeštenoj u sadašnjost – iako je to teško utvrditi u seriji koja vreme posmatra kao pljosnatu kružnicu – pratimo nekakvog insekta nalik bubašvabi, koji bez sumnje treba da simbolizuje glavnog junaka i njegovu izdržljivost uprkos nevoljama, kako se pentra po dinama pustinje Gobi. Zatim nebo zapara pikirajuća linija, čuje se tresak, i uskoro vidimo vrhovnog lakrdijaša Azgarda. On nije još ni otresao pesak sa svoje božanske uniforme, pre no što je stigao da se obrati okupljenim žiteljima mongolske zabiti, kad eto ti nekakvih distopijskih policajaca (koji izgledaju kao da su veoma dobro upoznati sa sistemom “tri školjke”) da ga bace u okove zbog zločina nad “Svetom vremenskom linijom” (Sacred Timeline) i odvedu kroz sumnjiv, ni iz čega stvoren portal.
S druge strane vrata je, saznajemo, TVA, Time Variance Authority, agencija zadužena za održavanje vremenskog toka kakvog znamo. Kad god neko stane nevešto petljati sa vremenom ili uradi nešto nepredviđeno, desi se temporalno razgranavanje: tu uskaču agenti TVA, koji zatim privedu pravdi “varijantu”, osobu zbog koje se desilo grananje, a dokaze o njenom postojanju i većinu stvari sa kojima je varijanta došla u kontakt – unište, jer bi u suprotnom, između različitih univerzuma moglo doći do sudara, preklapanja ili nečega još goreg. Varijanta je u ovom slučaju, naravno, Loki, jer je, iskoristivši Teserakt, odstupio od utabane staze, i zato su agenti poslati da potkrešu taj izdanak.
Pomalo se, u prvoj epizodi ponajviše, da osetiti šmek Brazila Terija Gilijama, jer Loki otkriva da je TVA organizacija zasnovana na striktnim pravilima, birokratiji i zakonima njemu stranim. Dok tamošnji sud donosi odluku o Lokijevom resetu, TVA analitičar Mobijus M. Mobijus istražuje niz nestanaka i onesposobljavanja agenata poslatih da očiste razna grananja. On shvata da je počinilac tih zločina zapravo druga varijanta Lokija, te da samo još jedan, naš Loki, može da im pomogne da pronađu ovog opasnijeg. Tu počinje avantura u kojoj se, između ostalog, putuje na sam kraj vremena – a kad je ijedan put na sam kraj vremena bio bezbrižno skakutanje po cvetnoj livadi?
Lik Lokija se umnogome izmenio otkad smo ga upoznali u filmu Thor, prvom unosu planirane kvadrilogije o Svetom Iliji iz Marvelovog filmskog univerzuma. Tamo je bio negativac, zatim je evoluirao u supernegativca u naslovu koji je načeo sagu o Osvetnicima, pa je u Thor: Ragnarok njegova ličnost postala više antiherojska, jer je tom prilikom stajao naspram veće zlice od sebe, da bi zauvek zacementirao status miljenika publike kada je očajnički pokušao da nadmudri Ludog Titana, pre no što je taj pokušaj revolucije bio neslavno ugušen (igra reči je namerna, iako jadna). I sada, kada je dobio sopstvenu seriju na servisu Disney+, mi zapravo ne pratimo Lokija koji je pred našim očima u četiri filma prošao tu transformaciju, već verziju, ili, da iskoristimo termin iz serije, varijantu njega, koja je nakon Bitke za Njujork bila istrgnuta sa svoje zacrtane trase. Bez obzira na sve, ispostaviće se da je i ovaj Loki sposoban da se promeni i baci pogled dalje od svoje zadnjice. Može se reći i da su autori spustili loptu kad je reč o njegovoj prevrtljivosti, ali se to uglavnom može pripisati činjenici da se u TVA, gde njegove moći ne vrede pišljiva boba, oseća kao riba van vode, i jer ga posebno slomi saznanje da su se, u normalnom toku vremena, gde on biva odveden u azgardski zatvor, mnoge stvari desile mimo njegovih grandioznih planova.
Tom Hidlston je nedavno izjavio da bi bio spreman da čitavog života igra šereta u zelenocrnom kostimu, ako bi se to, naravno, tražilo od njega. To je prilično odvažna tvrdnja, jedna od gotovo prvih takve vrste za koju znam, jer podrazumeva posvećenost i neizmernu ljubav prema liku, toliku da bi se zbog nje odbacila bilo kakva mogućnost imanja “klasične” karijere u kojoj bi mogao neometanije da prihvati sve projekte koje poželi, bez straha od preklapanja u rasporedu. Ako je verovati Ovenu Vilsonu, koji igra Mobijusa, britanski glumac je hodajuća Loki-enciklopedija i na mig iz malog prsta vadi sve vezano za nj, što je dovelo do toga da baš on bude taj koji upućuje novu Marvelovu glumačku krv u različite aspekte i motivacije lika.
A kasting je divan i izveden skoro bez greške. Oven “Wow” Vilson kao brkati TVA agent? Da se razumemo, gospodin nije De Niro, ali mu uloga Mobijusa baš dobro leži i deluje kao da je za vreme snimanja razradio zanimljivu uigranost sa Hidlstonom. Sofija di Martino vrlo dobro iznosi glavnu žensku ulogu, Silvi, nijansirano prikazujući ženu koja želi da može da veruje drugima, ali nema poverenja čak ni u osobe slične sebi. Valja pomenuti i Gugu Mbata-Ro (Gugu Mbatha-Raw) koja igra vrhovnu sudinicu TVA (njeno ime, spojlera radi, nećemo navesti), i Vumi Mosaku (Wunmi Mosaku) kao Lovca B-15 – obe i više no korektne u svojim ulogama. Pred kraj sezone pojavljuje se novi set likova, među kojima se ističe Ričard E. Grant, koji donosi nekoliko odličnih trenutaka (pozdravio bih bilo kakav spinoff s njim u glavnoj ulozi), ali bez sumnje, skorup odnosi Džonatan Mejdžors, čija je suluda izvedba istovremeno zabavna i preteća. Nepredvidljiv je, kao kakav infantilniji, ali pribraniji Ledžerov Džoker; do kraja ne znamo da li je zaista sve ono za šta se izdaje, da li zaista misli ono što kaže, i da li će sled događaja biti baš onakav kakvim ga on prikaže, ali – u tome je sva lepota njegove predstave.
Da je Loki šejpšifter, stvar je svima znana; a iz toga proizilazi činjenica da je njegov pol fluidan – to zvanično saznajemo čitajući njegov dosije. Ali, u jednoj sceni treće epizode, u vidu replike na koju se serija kasnije ne osvrće mnogo, dobijamo i potvrdu nečega što su čitaoci stripova godinama znali: Loki je biseksualan. Na pitanje da li ga negde čeka nekakva princeza, ili možda princ, Loki odgovara “oboje, pomalo”, što potkrepljuje njegove stavove iznete u stripu, gde kaže da Azgard ne doživljava seksualnost striktno i jasno definisano, onako kako je Midgarđani shvataju. Tako je on postao prvi izjašnjeni LGBTIQ lik u ovom filmskom univerzumu; a uskoro će mu se pridružiti i Fastos, jedan od Večitih (Eternals) iz novog filma čija je premijera planirana za novembar ove godine, kao prvi otvoreno gej junak u MCU.
Znate kako je muzika u superherojskim filmovima uglavnom čemerna, nemelodična i uvek ista? Odgovorno tvrdim da je saundtrek ove serije jedan od boljih koje je Marvel imao – ako ne i najbolji. Uvodna špica, odjavna špica, trenuci napetosti ili prebiranje po papirima u TVA – bilo da smiruje, ili da pujda na epsko, muzička pozadina je u najmanju ruku zadovoljavajuća, a neretko i odlična. Kompozitorka Natali Holt, koje se sećamo i po tome što je (opravdano) Sajmona Kauela osula jajima u jednoj epizodi Britanija ima talenat, istupa iz svog uobičajenog BBC okruženja i našim ušima poklanja prelepu eufonijsku bombonjeru u koju je napakovala svoje lako pamtljive autorske kompozicije poput fenomenalne Loki Green Theme, i tuđe, vremenom neokrnjene pop standarde kao Holding Out for a Hero Boni Tajler. Sve pršti od cijukanja teremina i prodornih, retrofuturističkih zvukova moog sintisajzera, koji stvaraju taj, u drugim MCU naslovima ponekad nedostajući delić atmosfere, potreban da se gledalac sasvim zanese.
Ako ste ljubitelj stripova na čijem temelju je Marvel podigao svoju filmsku mitologiju, umećete da cenite trud uložen u nepreglednu gomilu skrivenih referenci. Ima ih zaista mnogo, od suptilnih i skrivenih, do onih krajnje očiglednih, ali i onih koji postaju jasni tek pri drugom gledanju. Takođe, kad je reč o identitetu velikog zloće, marvelomani-stripadžije će čak biti u golemoj prednosti u odnosu na običnog gledaoca koji nema predznanje, jer će prateći razbacane nagoveštaje lako doći do zaključka ko vuče konce vremena, i šta sve podrazumeva njegovo prisustvo ili odsustvo sa mesta na kojem se nalazi. Onima koji nisu previše stručni, pak, poslednja epizoda može delovati razočaravajuće ili zbunjujuće, jer nema tipičnog konačnog okršaja, nema razrešenja, priča je stigla do kraja jednog klupka, a nasuprot njemu stoji… samo golemi čvor od milion isprepletanih klubaka.
S jedne strane, to jeste realno stanje stvari. I proći će neko vreme t dok ne budemo dobili priliku da navučemo naočare i krenemo da hvatamo krajeve haotičnih lavirinata od vunice u kakve će se uskoro pretvoriti MCU. Ali, s druge… to je jedan šaren, prekrasan, zadivljujuć čvor. I moći ćete svima da pričate da ste posmatrali nastanak Velikog Petljanja.